U svemiru da se ne izgubimo
U svemiru da se ne izgubimo

U svemiru da se ne izgubimo

Od prijatelja do prijatelja

Pružena ruka, dobra želja…

Tako se zlatna nit isplete –

Ti konci čine klupko planete.

 

Što ih je više oko svijeta

Biće nam veća ova planeta,

I na njoj više mjesta ima

Čovjeku, ptici, krtici, svima.

 

Jer ako vjetar mržnje dune

I pokida te krhke strune,

Zemlja se smanji, sitna, i gola.

To znamo, nosimo ožiljke bola.

 

Pa smo se tražili među zvijezdama,

U snu, u ljubavi, u pjesmama.

Zato je potrebno da se ljubimo,

U svemiru da se ne izgubimo.

Enisa Osmančević-Ćurić