Autor: Amer Ćaro, dipl. pedagog-psiholog
Jedan od najefikasnijih načina za djetetovo učenje empatije je empatično ponašanje njegovih roditelja. Iako je učenje empatije najbolje započeti još u djetetovom dojenačkom dobu, nikad nije prekasno za početak.
Dojenčad i djeca koja su tek prohodala najviše uče iz načina na koje roditelji s njima postupaju kad su uznemireni, uplašeni ili „mrgudi“. Iako je ponekad teško biti strpljiv s malom djecom, važno je pokušati ostati smiren u situacijama u kojima se dijete ponaša na „nepoželjan“ način.
Ukoliko dijete učini nešto što se roditelju ne sviđa, na dijete se ne smije vikati ili udariti ga, jer ih to uči da su vikanje i udaranje prihvaćeni načini za upravljanje emocijama i da takve stvari smiju činiti drugoj djeci (a kasnije i odraslima). Način na koji roditelji pokazuju svoju empatiju je daleko važniji od riječi koje govore. Poželjan način reagiranja bio bi: na miru djetetu objasniti zašto neko ponašanje može povrijediti druge ljude, te ga priupitati je li se on kad osjećao loše zbog toga što se prema njemu netko ružno ponašao.
Do ulaska u predškolsko doba dijete već može početi razgovarati o tome i razumijevati kako se drugi osjećaju, a otprilike od svoje pete godine djeca o empatiji mogu učiti i kroz razgovor o hipotetskim problemima. Kako bi se ti osjećao kad bi ti neko uzeo tvoju omiljenu igračku? Kako bi se tvoj prijatelj osjećao kad bi mu neko uzeo njegovu igračku?
Osmogodišnjaci se već mogu početi „natezati“ sa složenijim moralnim odlukama vezanima uz to da osjećaji drugih ljudi mogu biti različiti od njihovih vlastitih.
Roditeljske muke često izaziva nedostatak empatije kod djece starije školske dobi, te pogotovo kod djece koja ulaze u adolescenciju (12-13 godina). Razvojno gledano, dijete se mora odvojiti (separirati) od svoje obitelji kako bi uspješno ušlo u adolescenciju i izgradilo vlastiti identitet, odnosno kako bi izgradilo odnose s ljudima izvan vlastite obitelji. U tom procesu separacije djeca često postaju izrazito orijentirana na same sebe (često im se prigovara da su „sebična“). Čest primjer iskazivanja te (razvojno normalne) faze separacije je npr. nedostatak empatije starijeg djeteta prema mlađoj braći ili drugim članovima obitelji. Važno je znati da se fokus djeteta u adolescenciji „pomiče“ prema različitim ljudima i skupinama izvan obitelji, tako da će, nakon što formira svoj identitet izvan obitelji, nestati i potreba za „omalovažavanjem“ članova te obitelji. Bitno je zapamtiti da je riječ o normalnoj razvojnoj fazi mladog adolescenta, ali istovremeno i pomoći tom adolescentu da integrira empatiju u svoj normalni rast i razvoj.
Ovo se može činiti dosta teško, ponekad i neizvedivo, ali je važno da razvoj empatije i suosjećanja djeteta prate njegovu adolescentnu potrebu za orijentacijom na samoga sebe. Ukoliko adolescent iskazuje nedostatak empatije prema bliskim osobama, treba mu se jasno dati do znanja da se prema njima nije dozvoljeno odnositi na način koji ih povređuje ili obezvređuje. Važno mu je probati objasniti kako bi se on osjećao da je na mjestu te osobe prema kojoj iskazuje manjak empatije. Kako bi se npr. vaša kćer osjećala kad bi se vi prema njenim interesima i važnim događajima odnosili na isti način, uz potpuni nedostatak interesa i topline, na koji se ona odnosi prema pokušajima privlačenja pažnje svojeg mlađeg brata? Njeni osjećaji bi u svakom slučaju bili povrijeđeni i svakako bi se osjećala bezvrijednom. Mladog adolescenta na to treba podsjećati svaki put kad iskaže ovakav neprihvatljiv način ponašanja.
Rasprava se može proširiti i na odnose adolescenta s vršnjacima, pogotovo na situacije u kojima su prijatelji povrijedili njegove osjećaje. Ukratko, bitno je stalno djetetu pomagati u razmišljanju koje seže dalje od njega samoga i uključuje osjećaje i interese drugih ljudi. Kada dijete/adolescent „preraste“ tu fazu separacije, uloženi roditeljski trud u razvoj empatije će se svakako isplatiti.
Pomoć djetetu u učenju empatije svakako predstavlja i roditeljsko izražavanje interesa za njihove doživljaje, te izražavanje emocija (pozitivnih i negativnih), pažljivo i aktivno slušanje, te postavljanje pitanja koja će im pomoći da razjasne svoje osjećaje i misli. Što se dječja empatija, bazirana na roditeljskom modelu sve više razvija, to je dijete sposobnije na dubljem nivou povezati se s drugima. Uporedo raste i njihova sposobnost da se ponašaju u skladu sa svojim empatičnim osjećajima, tako da saslušaju drugoga, pomognu mu i iskažu svoju velikodušnost.
Izvor: Zbornik radova Pedagoškog fakulteta u Zenici, godište VIII, broj 8, Pedagoški fakultet u Zenici, Zenica, 2010, str. 241-243.