Samopokazivanje je povod udaljenosti od Boga i propadanja dobrih djela.
Samopokazivanje čovjeka udaljava od Boga zato što čovjek pogođen njime zaboravlja na Božiju moć, pa umjesto da se obraća Njemu prilikom obavljanja djela, on se obraća drugima mimo Njega, a uništava djela zato što, kada čovjek učini djelo za nekoga drugog – ne za Boga – nagradu za to treba uzeti od onoga u čije ga je ime učinio, ne od Boga, no jasno je da niko mimo Boga ne posjeduje moć da daje nagrade.
Uzvišeni će na Sudnjem danu ljudima koji su sebe isticali i pokazivali reći:
“Tražite nagradu za svoja djela od onih u čije ime ste ih I činili! Pa pogledajte da li kod njih ima nagrade za vas!”
“Allah ne prima djelo u kojem ima koliko trun samopokazivanja.”
U hadisu kudsi kaže se:
“Ja sam najbolji sudionik. Djelo koje je učinjeno za Mene i za nekog drugog Ja dajem onome drugom.” Uzvišeni je također kazao:
“Primam samo ono djelo koje je učinjeno isključivo u Moje ime.”
Uzvišeni Allah ljude pogođene samopokazivanjem prepušta njima samima. Hazreti Ali, a.s., rekao je: “Onoga ko djelo čini za nekoga drugog mimo Boga Bog će na Sudnjem danu prepustiti njegovom djelu.”
Od Imama Sadika, a.s., prenosi se da je rekao:
“Svako samopokazivanje je širk. Ko radi za ljude, nagradu mu daju ljudi, a ko radi u ime Boga, nagradu mu daje Allah.”
Ako čovjek koji sebe ističe i pokazuje bude uspješan u privlačenju pažnje ljudi i oni ga budu neko vrijeme spominjali po dobru, on će s vremenom sve više zaboravljati Boga i umislit će da je on taj koji sam sebi može osigurati dobro ime i ugled.
Zaboravlja na to da je Allah Onaj Koji pokriva nedostatke te prikriva i njegova ružna djela i samopokazivanje.
Ovaj zaborav je povod da on u činjenju ovog grijeha bude uporan i da na taj način svoje srce čini sve tamnijim.
Jedan od učinaka samopokazivanja jeste i to da, prije svega, sam počinilac posjeduje loše mišljenje o drugima.
Kao I svaki drugi prestupnik, on misli da su i drugi ljudi poput njega. Učinak toga je da na djela dobrih ljudi gleda s podozrenjem i misli da se možda i oni poput njega samo pokazuju.
Ovakva osoba je lišena pozitivnih učinaka druženja sa dobrim ljudima, a nema koristi ni od učešća na duhovnim skupovima. Sljedeći učinak nastaje kada samopokazivanje onoga ko od njega boluje postane očito.
Tada se u društvu stvara atmosfera međusobnog nepovjerenja, čime se zagađuje okruženje bratstva i povjerenja.
Izvor: “Temelji Islamske etike”, s perzijskog preveo Ertan Basarik, fondacija “Mulla Sadra” u BiH, Sarajevo 2016.