Svjetski dan gluhih, nagluhih osoba i znakovnog jezika ustanovila je Svjetska federacija gluhih 1958. godine a obilježava se u zadnjoj sedmici mjeseca septembra širom svijeta. Preciznije rečeno, čitava zadnja sedmica mjeseca septembra se svake godine obilježava kao sedmica znakovnih jezika.
Tim povodom ovaj tekst posvećujemo značaju znakovnog jezika njegovoj upotrebi u svakodnevnom životu gluhih, nagluhih ali i čujućih osoba.
Prema predviđanjima Svjetske zdravstvene organizacije do 2050. godine skoro 2.5 milijarde ljudi će imati određeni stepen gubitka sluha a najmanje 700 miliona će imati potrebu za slušnom rehabilitacijom. Preko milijardu odraslih mladih ljudi izloženo je riziku trajnog gubitka sluha zbog negativnih navika slušanja.
Znakovni jezici su jezici koji se koriste upotrebom odgovarajućih pokreta ruku i mimikom. Imaju vlastitu leksiku i gramatiku te su punopravni jezici sa svim drugim jezicima čujućih ljudi u svijetu. Znakovni jezik nije univerzalan te je kada se govori o znakovnim jeziku ispravnije reći da se radi o znakovnim jezicima koji nisu međusobno razumljivi. Međutim ipak postoji mala sličnost između nekih izraza različitih znakovnih jezika. Svjetska federacija gluhih raspolaže podacima da u svijetu postoji preko 200 različitih znakovnih jezika.
Prvi historijski pisani tragovi o znakovnom jeziku datiraju iz 1620. godine kada je Juan Pablo de Bonet španski svećenik i pionir u edukaciji gluhih, u Madridu izdao knjigu o manuelnom alfabetu a koja i danas čini osnov za jednoručnu abecedu. Zahvaljujući ovom doprinosu položaj gluhih, nagluhih i osoba sa oštećenjem govora se značajno počinje mijenjati još u srednjem vijeku. Ovo je posebno važno ako se ima u vidu činjenica da je tada bilo ukorijenjeno mišljenje da je oštećenje sluha i govora oblik Božje kazne jer su ljudi sa ovim oštećenjem „uskraćeni da čuju Božju riječ.“
Znakovni jezik je osnovno komunikacijsko sredstvo osoba sa oštećenjem govora i sluha. Znakovni jezik nije alternativni jezik niti je univerzalan. Postoji internacionalni znakovni jezik koji se naziva „gestuno“ te se koristi pri međunarodnim susretima gluhih osoba. Svaka država ima svoj znakovni jezik. Ističe se jedna zanimljivost u vezi znakovnih jezika i njihove sličnosti pa su na primjer francuski i američki znakovni jezici veoma slični te osobe koje koriste ove znakovne jezike nemaju problema u međusobnoj komunikaciji. U Evropi ima samo 14 standardiziranih i priznatih znakovnih jezika.
Bosanski znakovni jezik je zakonski priznat 15. septembra 2009. godine kada je Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine usvojila Zakon o upotrebi znakovnog jezika u Bosni i Hercegovini.
Ovim Zakonom je propisano pravo gluhih osoba na upotrebu znakovnog jezika u Bosni i Hercegovini, pravo na informiranje na bosanskom znakovnom jeziku prilagođenim tehnikama, pravo na tumača znakovnog jezika po potrebi ali i sva druga prava učešća u svim društvenim, javnim aktivnostima sa jednakim mogućnostima poput čujućih osoba.
Pokrenuta je inicijativa za standardizaciju bosanskog znakovnog jezika te proces standardizacije još uvijek traje. Prema zadnjem popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini živi 70.000 osoba sa oštećenjem govora ili sluha. 1951. godine osnovano je udruženje gluhih, nagluhih i gluho-slijepih osoba na području Sarajeva. Danas ovo udruženje nosi naziv „Udruženje gluhih KS“
Što se tiče upotrebe znakovnog jezika u institucijama Bosne i Hercegovine te broju certificiranih tumača znakovnog jezika prema podacima iz 2018 godine ukupan broj certificiranih tumača znakovnog jezika je 14. Do danas se taj broj relativno povećao. Certificirani tumači znakovnog jezika moraju biti izuzetni poznavaoci gramatičkih i sintaksičkih obilježja jezika čujućih i sintakse znakovnog jezika. Zvanični certifikat tumača znakovnog jezika dobija se nakon završenog petog stepena kursa znakovnog jezika. Imenovanje sudskog tumača za znakovni jezik se vrši na isti način kao imenovanje sudskog tumača za bilo koji drugi strani jezik.
Znakovni jezici pored jednoručne i dvoručne abecede, spelovanja prstima i ponekad izgovora riječi ili čitanja sa usana uključuje mnoge elemente neverbalne komunikacije poput tjelesnih gestikulacija i facijalnih eskpresija. Često se koristi i pantomima u situacijama nepotpunog znanja znakovnog jezika ili u cilju objašnjavanja nekog idioma, šale ili sarkazma.
Spelovanje prstima ima često ulogu pojašnjenja pojmova koji nemaju znak ili pri spelovanju skraćenica ili pomoćnih glagola obzirom da su kratki.
Gramatička obilježja znakovnog jezika su jednostavnija i razlikuju se od govornog jezika.
Rod, broj i padež, u znakovnom jeziku se u toku izražavanja ne mijenjaju; – imenice ostaju u glavnom obliku. Na primjer, u govoru kažemo: Dodaj mi moju kožnu jaknu, molim te, doslovni prijevod sa znakovnog bi glasio Dati meni kožna jakna, molim. U bosanskom jeziku koriste se glagolska vremena: pluskvamperfekt, aorist, perfekt, imperfekt, prezent, futur prvi, futur drugi i glagolski načini kondicional prvi, kondicional drugi, imperativ, optativ, međutim, u bosanskom znakovnom jeziku se može koristiti jedino perfekt, prezent i futur. I naravno, fonetika i fonologija jezika kao naučne discipline u znakovnom jeziku nemaju ulogu. Znakovni jezik se ne može doslovno prevesti na oralni jezik i obratno. Bosanski znakovni jezik se pomalo razlikuje u različitim regijama u Bosni i Hercegovini. Moguće je naići na različite znakove za boje ili naziv mjeseca u godini, ali navedene razlike ne otežavaju značajno komunikaciju između korisnika znakovnog jezika.
IZVORI: https://www.lingvisti.ba/blog/2013/o-znakovnom-jeziku/