Hadže Tusi smatra da je veza između vjere i filozofije čvrsta i duboka.
Njihove misije nalazi zajedničkim i usklađenim.
Vjeru smatra pomagačem uma i za čovjekov odgoj vjeru imenuje prvim, a filozofiju drugim odgajateljem. On je u sferi obrazovanja i odgoja učenja vjere i filozofije međusobno izmiješao.
Naučavao je da je obaveza oca i majke da svoje dijete prvo obavežu božanskim zakonom, budući da vjera može uputiti čovjeka ka mudrosti, pravednosti, hrabrosti i čednosti.
Pored toga, umjerenost kao ustaljeno svojstvo duše, a to je Pravi put Božiji (sirati mustekimi ilahi), vjera može učiniti ukorijenjenom u duši i može spriječiti čovjeka od pretjerivanja i uskraćivanja (ifrat ve tefrit).
Znači, roditelji i odgajatelji od samog početka djecu trebaju podučavati o Kur’anu, sunnetu i vjerskim dužnostima te voditi računa o njihovom izvršavanju tih dužnosti.
U nastavku ove rasprave Tusi ističe: Kada završi doba djetinjstva, treba ga pozivati na proučavanje mudrosti, da se ono što je na početku naučio slijeđenjem učini argumentiranim i dokazanim.
Neka se trudi na polju djelovanja da bi se okrenuo prema umjerenosti i da bi pravdu učinio vladarom, iako je postizanje pravednosti na svim poljima teško, kao što stoji u vjerskim učenjima da je put Božiji tanji od dlake i oštriji od mača.
Hadže Tusi zastupa stav da čovjek zbiljsko blaženstvo postiže u slučaju kada svoje strasti, srdžbu i želje podredi umu, a um podredi vjeri i učini da mu volja iščezne u Božijem htijenju.
S ciljem osiguranja primjene vjerskih pitanja kod adolescenata i mladih, Tusi preporučuje tri stvari:
1) poticanje i korenje: Roditelji i odgajatelji posredstvom hvaljenja i veličanja djece i adolescenata u prisustvu drugih, također i posredstvom prisnosti s njim mogu ih motivirati prema pitanjima vjere.
2) hvaljenje božanskih ljudi: Dijete prihvata uzor pa stoga, ukoliko se u njegovom prisustvu budu hvalili božanski ljudi i dobročinitelji, a kudili zli ljudi i grješnici općenito (bez navođenja imena itd.), i ako se dobro opiše ružnoća grijeha, bez sumnje će se ono ugledati na božanske ljude, okrenuti ka pobožnosti i udaljiti od grijeha.
3) strpljivost i podnošenje: Za postizanje Pravog puta Božijeg strpljivost i podnošenje su neophodni I bez njih je nemoguće postići savršenstvo.
Hadže Tusi, pozivajući se na mudrace, ibadet spominje kao jedan od najvažnijih činilaca vjerskog odgoja i dijeli ga na tri ibadeta:
1) nutarnji ibadet: ova vrsta ibadeta tiče se čovjekovog srca i u nju spadaju vjerovanja i misli.
2) tjelesni ibadet: ibadeti koji su u vezi sa tijelom, kao što su namaz, post i hadž.
3) društveni ibadeti: ova vrsta ibadeta dolazi do izražaja u društvenim odnosima, a primjeri ovog ibadeta su poštivanje pravde, pravičnost, dobročinstvo i udjeljivanje.
Tusi namaz smatra činiocem skrušenosti (hudu‘) i poniznosti srcem koja se ispoljava na spoljašnjosti čovjeka (hušu‘) pred Bogom, kao i uzrokom slabljenja uticaja moći srdžbe i udaljavanja od oholosti.
Smatra da post uzrokuje pojavu strpljivosti, podnošenja i kontroliranja nagona, dok hadž vidi kao selidbu ka Bogu, činilac približavanja Njemu i činilac spoznaje Imama, a u vezi sa džihadom, zekatom, odricanjem i prihvatanjem zaštitništva (teberra ve tevella) govori opširno.
Izvor: “Stavovi Islamskih mislilaca o obrazovanju I odgoju”, s perzijskog preveo Lufti Akbaš, fondacija “Mulla Sadra” u BiH, Sarajevo 2009.