Vjeverica je skakala sa grane na granu. Okliznu se i pade vuku na leđa. Vuk skoči i uhvati je.
– Pusti me, vuče, pa ti neću nikada zaboraviti, reče mu vjeverica.
Vuk obeća da će je pustiti ako mu kaže zašto su vjeverice uvijek vesele, a vukovi tužni i usamljeni.
Ona mu odgovori:
– Prvo me pusti na drvo, pa ću ti onda reći.
Vuk je pusti, a ona mu sa grane reče:
– Tužni ste i usamljeni jer ste zli. Mi smo vesele, jer smo dobre i nikada nikome ne činimo zlo.
L. N. Tolstoj