Oni koji obavezu svoju prema Allahu i zakletve svoje zamjenjuju nečim što malo vrijedi – na onome svijetu nikakva dobra neće imati, Allah ih neće ni osloviti, niti će na njih, na Sudnjem danu, pažnju obratiti, niti će ih očistiti – njih bolna patnja čeka. (Kur'an, III:77)
Svakodnevno se susrećemo sa ljudima koji se s razlogom, a često i bez njega, zaklinju. Obično se ljudi cijene prema karakteru, a karakter čovjeka čine njegova djela, držanje, vladanje i riječi. Ukoliko su mu djela lijepa, nikome ne nanosi moralne niti materijalne štete, drži do date riječi, za takvog čovjeka možemo reći da je karakteran, bez obzira bio on vjernik ili ne. Međutim, izvjestan broj ljudi ne bi se mogao svrstati u kategoriju karakternih. Mnogi od njih, obično zbog materijalnih interesa, ruše svoju čast, svoj karakter ili, bolje rečeno, svoje ljudsko dostojanstvo, služeći se lažima, krivim svjedočenjima, a često i krivokletstvom.
Šta je, ustvari, zakletva i zašto se uopće zaklinjemo?
Zakletva znači potkrijepiti svoju tvrdnju i svoje riječi zaklinjući se Bogom ili nečim drugim. Karakteran čovjek ne vidi potrebu da se bilo kome zaklinje, jer obično takvom čovjeku vjeruju i bez zakletve.
Na drugoj strani, često se od ljudi u koje se sumnja traži da se zakunu, što ne znači da su i tada rekli istinu, jer su mnogi spremni da se i krivo zakunu. Ako se, pak, nađemo u situaciji da se moramo zakleti, onda moramo voditi računa čime se smijemo zakleti. Muslimanu je dozvoljeno da se zakune Allahom, dž.š., ili nekim Njegovim svojstvom. Nije se dozvoljeno zaklinjati, kao što je kod nas običaj, imanom, dinom, Kur'anom, majkom. To se vidi iz sljedećeg hadisa: „Bog vam je zabranio da se kunete vašim očevima. Ko se bude zaklinjao, nek’ se kune Bogom ili u protivnom neka šuti.“
Razlikujemo tri vrste zakletve:
- Kada se čovjek zakune misleći da je nešto onako kako on misli, a na kraju se ispostavi da je drugačije, a to uradi bez zle namjere ili nesvjesno. Takva zakletva za sobom ne povlači nikakve posljedice ni na ovom ni na budućem svijetu. U svakom slučaju, bolje je izbjegavati spominjanje Božijeg imena u ovom kontekstu bez velike potrebe.
- Kada se čovjek zaklinje da ubuduće nešto neće činiti, pa zakletva bude prekršena, to povlači za sobom kefaret. Kefaret se može učiniti podjelom fidje, milostinje za deset siromaha ili tri dana uzastopno postiti.
- Kada se neko svjesno zakune za nešto što nije bilo niti će biti. To spada u velike grijehe i čovjeku jedino preostaje da se obrati Allahu, dž.š., i zamoli Ga za oprost. Ako je u pitanju kršenje tuđih prava onda je potrebno prije pokajanja izmiriti račune sa oštećenom osobom, jer sve dotle dok čovjek ne izmiri i ne poravna račune sa onim koga je oštetio, Allah, dž.š., mu neće oprostiti.
„Ko zakletvom uskrati jednog muslimana u njegovim pravima, Bog je takvom čovjeku zabranio ulazak u Džennet, a odredio mu je Džehennnem.“
Kada je Muhammed, a.s., izgovorio ove riječi jedan ashab je upitao: „A ako to bude nešto neznatno?“, on mu je odgovorio: „Pa makar to bila grančica od eraka (vrsta gorkog drveta).“ (hadis)
Veliki je broj djece koja se svakodnevno krivo zaklinju ali ih u tome njihovi roditelji ne sputavaju jer vjerovatno to i ne smatraju nekim grijehom. Ako čovjek u djetinjstvu stekne neku lošu osobinu, onda je to kasnije teško iskorijeniti. Zato je potrebno obratiti pažnju na svoje zakletve.
Evo kako naš poznati Jusuf-beg Čengić savjetuje svog bratića Avdiju:
Nemoj se, ti, krivo klet’,
valja brate umrijet’,
gorku muku podnijet’,
nije lahko Avdija!
Izvor: Bilal Hasanović, Vjeronaučni priručnik, VII dopunjeno izdanje, El-Kalem, Sarajevo, 1991., str. 105-106.