Zdravlje i lagodan život dvije su skupocjene blagodati koje Bog daruje ljudima, ali ih ljudi ne znaju cijeniti i olahko ih ispuštaju iz ruku.
Uzvišeni Bog, bez očekivanja ikakve naknade, stavlja ljudima na raspolaganje mnoštvo skupocjenih blagodati, ali ih čovjek olahko ispušta iz ruku; možda zbog toga što za njihovo dobivanje nije uložio nimalo truda. I ne samo da ne poštuje pravo tih blagodati, već ih koristi na putu griješenja i na način u kojem nema nikakve koristi, već samo štetu.
Zdravlje je jedna od skupocjenih blagodati na koje zdrav čovjek ne obraća dovoljno pažnju. Cijeni ga tek kada postane bolestan, poput ribe koja ne zna cijeniti vodu dok u njoj pliva, ali čim bude izvučena iz vode, shvata njenu važnost.
Veoma se rijetko desi da čovjek razmišlja o blagodatima koje ga okružuju, kakva je i moć govora, te da zbog tih blagodati zahvaljuje Bogu. On shvata njihovu važnost tek kada – kao u gornjem primjeru – izgubi glas i moć govora. U tim slučajevima čovjek je često spreman sav svoj imetak potrošiti samo da bi vratio izgubljenu blagodat.
Trebali bismo na trenutak razmisliti o svome zdravlju i o sljedećoj činjenici: Koja je blagodat veća od toga da smo sačuvani od hiljada bolesti koje prijete našem tijelu te da nismo pogođeni ni jednom od njih? Dakle, mi u zdravlju posjedujemo veliko bogatstvo, ali ono nije vječno i moguće je da ga svakog trenutka izgubimo.
Na drugom mjestu od Poslanika, s.a.v.a, prenosi se sličan govor:
„Dvije blagodati se ne cijene dovoljno: zdravlje i sigurnost.“[1]
Lagodnost je druga blagodat na koju je Poslanik, s.a.v.a, ukazao. Pod lagodnošću se misli na sigurnost i nepostojanje poteškoća.
Čovjek se kroz život suočava sa raznim stanjima i prilikama. U nekim prilikama uživa u udobnosti i sigurnosti, pa može razmišljati o sebi i otkriti skrivene vidove svoga postojanja, čak može i uklanjati svoje moralne i duhovne nepodopštine. Može razmišljati o svojoj sudbini i povući se u neki ćošak u osamu radi ibadeta ili potpuno mirne glave proučavati nešto. U svakom pogledu, tjelesni i duhovni smiraj vlada njegovim postojanjem i ova smirenost oblikovala je za njega zlatnu priliku, da bi iz nje izvukao najveće koristi i da bi svaki trenutak iskoristio za ostvarivanje svoga savršenstva. Suprotno iznesenom, moguće je i da se čovjek u životu suočava sa razdobljima u kojima iz različitih razloga ne može naći sigurnost i lagodnost, te da čezne za jednim trenom lagodnosti i sigurnosti. Ali kakvu korist ima od toga? Izgubljeno vrijeme nikad se neće vratiti.
U vezi s boljim korištenjem prilika Ali, mir s njim, kazuje.
„Prilika (život) prolazi kao što prolaze oblaci. Zato, iskoristite dobre prilike.“[2]
Nekad se poteškoće javljaju usljed obuzetosti porodičnim brigama i odgovornostima, a nekad usljed društvenih obaveza i odgovornosti. Ove poteškoće i tegobe okupiraju sve tjelesne i duhovne moći čovjeka i ne dopuštaju mu da se prepusti razmišljanju ni na jedan tren.
Na drugoj strani, jedna skupina stalno traga za zabavom i ne zna kako da iskoristi svoje dragocjeno vrijeme: Da li da ispunjavaju križaljke? Ili da do u kasnu noć gledaju na televiziji filmove i sportske programe? Ili da igraju šah? Oni su poput čovjeka koji je nagomilao ogromno bogatstvo na jednom mjestu pa traži gdje će ga postepeno spaljivati da bi uživao u tom prizoru. Kada bismo sreli ovakvog čovjeka, rekli bismo da je lud, zanemarujući činjenicu da su i mnogi od nas zahvaćeni istim tim ludilom i da kapital svoga života, koji je daleko vrjedniji od cijelog Ovog svijeta, spaljujemo u vatri naših pustih želja.
Ovakvog čovjeka treba zapravo nazvati gubitnikom i prevarenim jer se riječ prevaren (magbun) koristi upravo za osobu koja prodaje skupocjenu robu, a zauzvrat uzima nešto bezvrijedno ili znatno manje vrijedno. Nema te skupocjene robe koja bi se mogla mjeriti sa kapitalom života i ne može ga se prodati jeftinije od Dženneta. Prema tome, dok niste izgubili lagodan život, znajte ga cijeniti i okrenite se poslovima koji su bolji i korisniji od drugih poslova.
Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Putevi i staze dobra, Savjeti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Ebu Zerru, r.a., svezak 1, prijevod: Lutfi Akbaš, Fondacija „Mulla Sadra“ u BiH, Sarajevo, 2010, str. 24-26.