Značaj i uloga usmene priče u životu čovjeka

Autor: Meliha Softić

Interes za usmenu priču bio je oduvjek živ na svim stranama svijeta. Na dvorovima vladara, u kućama imućnih trgovaca i zemljoposjednika, u skromnim kolibama siromaha i u vojničkim logorima, pričale su se usmene priče kad god je bilo prilike. Pripovijedanje usmenih priča nije bilo kod bošnjačkog naroda posebna profesija, niti je bilo kod nas profesionalnih pripovjedača kao po zapadnoj Evropi i orijentalnim zemljama, pogotovo na dvorovima velikaša i vladara. Naši su pripovjedači živjeli pretežno životom zemljoradnika, trgovaca i zanatlija i na taj način privređivali za život, a samo su sporedno pripovijedali pripovijetke i za to – eventualno – primali darove.

U Rečniku književnih termina[1] ne nalazimo definiciju sintagme usmena priča, dok je sam termin priča poistovijećen s narodnom pripovijetkom. Tako stoji: “Pripovijetka se u narodu našemu, osobito po južnim krajevima, najviše zove priča…”[2] Tako nalazimo da “Narodna pripovetka je usmeni prozni oblik narodnog stvaralaštva prenošen s kolena na koleno izgovorenom rečju, ali i putem literarnih dela. Pripovedana još kod primitivnih naroda, ona je i značajan deo kulture i visoko civilizovanih sredina.”[3]

Pogledamo li veći broj narodnih pripovjedaka[4], možemo konstatirati da pojedine grupe narodnih pripovjedaka pokazuju određene vanjske i unutarnje srodnosti i da mnoge među njima sadrže dosta zajedničkih osobina, te da se s toga mogu povezati u skupinu sličnih priča. Pri klasifikaciji narodnih pripovjedaka proučavatelji su uzimali različite karakteristike kao najvažnije i prema njima stvarali svoje klasifikacije, ali je pri tome ostalo bitno pitanje kojim se kriterijem poslužiti (tematikom usmene priče, stilskim postupkom, dužinom ispričane priče). Aiša Softić ističe da je najprimjenljiviju podjelu usmene prozne književnosti na prostorima bivše Jugoslavije ponudio Vlado Latković.[5] On je sve narodne pripovijetke svrstao u pet grupa, i to: priče o životinjama i basne, bajke, skaske i legende, novele, te šaljive pričice i ratničko patrijarhalne anegdote. Uz manje izmjene, koje je nametao sam materijal bošnjačke usmene priče, Aiša Softić u Antologiji bošnjačke usmene priče usmenu prozu Bošnjaka dijeli u sedam grupa:

1. Priče o životinjama i basne su priče u kojima su jedini junaci životinje. U pričama o životinjama iskazuju se realna čovjekova zapažanja o pojedinim životinjama. U basnama su osobine koje posjeduju pojedine životinje hiperboliziraju i isključivo se odnose na čovjeka, ukazujući na njegove mahane.

2. Bajke su priče koje posebnim fantastičnim slikama odražavaju na svoj način život naroda. Osnovna funkcija bajki je težnja da se u doživljaju iluzije zaboravi stvarnost. U Rečniku književnih termina definisana je kao “Narodna pripovetka fantastičnog sadržaja”.[6]

3. Novela je usmena priča zasnovana na stvarnom i mogućem, a često je prisutna i doza humora.

4. Predaje i skaske karakteriše pripovjedačevo vjerovanje u istinitost onoga što kazuje. Skaske govore o postanku Zemlje, Mjeseca, Sunca, o prirodnim kataklizmama ali uvijek uopšteno, bez oznake vremena i mjesta. Predaje navode imena likova, precizne opise mjesta i vremena događaja.

5. Hićaje su historijsko religijske predaje religiozne tematike. U njima su glavni likovi Božiji poslanici, Fatima, r.a., i evlije (Bogu bliski ljudi). U savremenoj arapskoj i perzijskoj literaturi ovim terminom označava se novela.

6. Šaljive priče su kratke priče koje u prvom redu imaju za cilj da zasmiju i razvedre slušatelja. Cijela priča je reducirana obično na onaj karakterističan detalj koji se priča u dahu s jasnom namjerom ka naglom završetku.

7. Anegdote su priče čiji se sadržaj vezuje uz neki stvaran događaj ili stvarnu ličnost. Vrlo često temelji se na elementima humora.

Zanimanje za usmenu narodnu priču u svijetu javilo se u 18. st., a u Bosni i Hercegovini u četrdesetim godinama 19. stoljeća. Znatno prije nego su se pojavile prve zbirke narodnih priča Bošnjaka, Mula Mustafa Bašeskija je kao dodatak svom ljetopisu (1746-1804) dodao i nekoliko hićaja koje sadržajem pripadaju fondu usmene prozne tradicije Bošnjaka. U 19. st. značajnu ulogu u prikupljanju i bilježenju narodnih umotvorina imao je časopis Behar. Veliki doprinos u sakupljanju bošnjačkih narodnih priča u 20. st. dao je Alija Nametak.

Nastanak usmene priče i njena uloga u životu čovjeka

Nesumnjivo je da su ljudi na svim zemaljskim prostorima u nemogućnosti spoznaje prirodnih pojava (Sunca, Mjeseca, munje, zemljotresa…), svojom maštom smišljali uzroke i posljedice istih. Tako su svi narodi u uvjetima vlastitog života stvarali svoje vlastite pripovijetke. Kasnije, uspostavljanjem trgovačkih veza, ratovima i sl., pripovijetke su se počele razmjenjivati i prenositi iz jednog naroda u drugi.

Njemački sanskrtist Teodor Benfey (1809-1881) zadivljen bogatstvom staroindijskih bajki, tvrdio je da najveći dio azijskih i evropskih bajki potiče iz Indije. Budističkom religijom prodrle su do Kineza i Mongola, a mongolskim osvajanjima i u Evropu. Kasnije su ih preuzeli i Perzijanci i Arapi te su preko njih ponovo doprle u evropsku literaturu.[7] Teorija Teodora Benfeya ne može se uzeti kao apsolutno tačna. Mada je indijska kultura svojim umijećem prikazivanja događaja i ličnosti izvršila određeni utjecaj i na pripovijetke drugih naroda, ona ipak nije presudan činilac oblikovanja usmene priče drugih naroda.[8]

Za usmenu priču Bošnjaka posebno je značajan period dug pet i po stoljeća u kojem je Bosna i Hercegovina bila u sastavu Osmanskog carstva. U tom periodu snažni kulturni utjecaji Istoka došli su posredstvom Turaka. Istovremeno, prihvatanjem islama kao religije, sadržaj i motivi usmene priče nastoje se uskladiti sa učenjem islama. Tako je nastala i jedna za naše podneblje nova vrsta priče, a to je hićaja.

Narodna priča, zavisno od vrste, ima višestranu ulogu u životu čovjeka. Tako bajka tješi čovjeka da je nekad davno bilo ljepše – bogalji su ozdravljali, slijepi dobijali vid, ružni postajali ljepšim, ludi postajali pametniji a zlo je uvijek bilo kažnjeno. Pripovijedajući bajke, pripovijedači kod slušaoca stvaraju i održavaju idealni svijet. Šaljive priče opuštaju slušaoca. Hićaje, skaske i predaje, prije svega, nude saznajnu vrijednost. No, bez obzira na vrstu usmene priče, gotovo svaka priča nudi odgojnu poruku. U većini slučajeva one nisu eksplicitno navedene, ali se njihova nit provlači od početka do kraja. Na osnovu ovoga možemo reći da se odgojna poruka unutar usmene priče ne nameće, nego se nudi slušaocu. Tako ona postaje dio autentičnog odgoja.

Priča kao odgojno sredstvo služila je od davnina, i kao takva nalazi se u Kur’anu i Hadisu. Grčki filozof Platon (4. st. p.n.e.) preporučuje priču kad je u pitanju odgoj omladine. Italijanski književnik Giovani Boccaccio (1313-1375) kaže da su ih uz kućna ognjišta u dugim noćima pripovijedale starije žene mlađima da bi se ili našalile, ili uplašile djecu, ili poučile djevojke o životu, ili se narugale glupostima starijih, ili pokazale moć sudbine.[9]

 

(Iz diplomskog rada pod nazivom „Odgojne poruke i odgojne vrijednosti u usmenim pričama Bošnjaka“, Fakultet islamskih nauka – Pedagoški smjer, mentor: prof. dr. Mujo Slatina, april 2003)