Istinska ljubav je trajna. Ljubavi su prolazne zbog toga što se izabralo pogrešno voljeno biće, ili pak voljeno biće uopće nije bilo voljeno.
Kada pomislimo da neko posjeduje savršenstvo, prema njemu osjećamo ljubav.
Kada shvatimo da u njemu nije bilo nikakve iskonske savršenosti, ljubav će nestati i nastavit ćemo s traženjem savršenog bića.
Isto tako, ako zbog ličnog interesa osjećamo ljubav prema nekome ili nečemu, ostvarenjem tog interesa gubimo i ljubav koju smo osjećali.
To se dešava iz prostog razloga što smo ostvarili svoj interes i željeno savršenstvo je postignuto.
Ljubav prema Bogu je trajna usljed toga što istinsko savršenstvo pripada isključivo Njemu, a čovjek koji zna za Boga nikada neće postići potpunu spoznaju o Njemu.
Na svakoj razini spoznaje Boga čovjek uviđa slabost svoje spoznaje i ima želju da je učini bogatijom i boljom, jer je Bog neograničeno biće.
Razum je nemoćan spoznati Njegovu zbilju, i koliko god da čovjek juri dolinom spoznaje Boga, pred njim uvijek ima još puta, a čežnja mu postaje sve veća.
Istinska ljubav je takva da se voli sve ono što pripada voljenome.
Arifi vole sve manifestacije bitka: ljude, prirodu, životinje, rijeke, šume itd., zato što su svi oni očitovanja Božija i stvorenja su Božije svete Biti.
Istinska ljubav čini nas poslušnim voljenom. Zaljubljenik neprekidno želi da udovolji voljenom biću.
Zbog toga uvijek postupa po njegovoj volji i izgrađuje se onako kako to voljeni želi.
Istinski zaljubljenik daje prednost volji voljenog nad svojom voljom i ne suprotstavlja se njegovoj želji.
Istinski zaljubljenik ima uvijek na umu voljenog i ništa kod njega ne može izazvati nemar prema voljenom.
Istinski zaljubljenik čezne za susretom sa voljenim, za razgovorom i za druženjem.
Istinski zaljubljenik voli slušati govor voljenoga i voli razgovarati s njime.
On se ne može zasititi gledanja u njega.
Izvor: “Temelji Islamske etike”, s perzijskog preveo Ertan Basarik, fondacija “Mulla Sadra” u BiH, Sarajevo 2016.